...davno izgubljeno...
Poludan je. Ili polunoc. Kako si ko uzme. Ovisno o tome dali je pesimist ili optimist. No u cijeloj toj prici uopce nije bitno da li je netko pesimist ili je optimist. Dakle, polunoc je. Sada vise nije stvar u tome da je netko pozitivan ili negativan, sada je zbilja polunoc. Naginje na noc. Zato ovo doba dana nebi nazvala poludan. Vrijeme radnje : polunoc.
Jos samo nekoliko sati i mogu se pohvalit(da, bas pohvalit, piiih) da nisam imala bliske kontakte s osobama iz vanjskog svijeta gotovo tjedan dana. Smrdim? Otrovna sam? Ne vole me? Ne, nije nista od toga. Bar se nadam. Ovo sto se meni dogada je nista doli jedne ogavne bolestine. Gripe. Koja me neumorno proganja vec gotovo 7 dana. I za svo ovo navodenje na razmisljanje me zapravno navela- gripa. Ili ipak kronicna, brutalna dosada. Znam da vecinu tih dana nisam ni htjela komunicirat sa svima onima koji su me zeljeli nazvat. Daleko od toga, necu to poreci. Iza toga necu stat. Ali ipak? Zvali su me samo oni koje zapravo i ne vidim u svojoj buducnosti, samo „novi“ prijatelji su tu. A gdje su oni stari, oni do kojih mi je stalo. Zasto oni ne zovu? Zasto nisu pitali kako mi je? Makar ih ne zanimalo, makar bilo to samo obicno pitanje na koje im necu smisleno odgovorit, bar cu vidit da su me se sjetili... Ali gdje su prijatelji kad ih trebas, gdje je rijec podrske? Mozda nemamo pravih prijatelja. Mozda jos nije vrijeme da se suocimo s tom okrutnom istinom. Vrijeme je da jos zivimo u zabludi, jer i zabluda je prihvatljivija od spoznaje. Nezelim znati da nesto nemam. Ako zelim nesto vise od svega to je onaj dream team iz americkih filmova za tinejdere. Pod pojmom dream team smatram sva ona bezbrizna, nasmijana lica grupe najboljih i nerazdvojnih prijatelja. Mozda u tome i je problem. Mozda je problem stvarno u tome sto zelimo ono sto nam televizija porucuje. Ali zar je stvarno tako tesko naci se u svijetu gdje ti prijatelj udjeli lijepu rijec, prijateljica ti dode u posjet kad si bolestan, ili te barem pita kako si? To ocito nije moj slucaj.
Tako izgubljeno se osjecam jos od pocetka srednje skole. Sjecam se prvih 8 razreda u mojoj skoli. U skolskim klupama sjedile smo nas 5-6 nerazdvojnih prijateljica. Branile smo jedna drugu, nikad zaboravljale rođendane, okupljale se cesto i spavale jedne kod drugih. Bez razloga smo znale organizirat si tulume. Odlazile smo na bazen, a kasnije na pizzu, komentirale kako smo najbolje i ogovarale druge cure, naravno nista zlonamjerno... Borile se s pocetcima zaljubljivanja. Zajedno smo mogle sjediti na klupici na rivi i komentirati decke koji su prolazili. Sve smo mogle. Da, mogle. Ali gdje smo sad? Sve smo se razisle. Svaka je otisla svojim putem i svaka je sretna. Iskreno sretna. Ali postoji jedna, jedna koja nikada nece preboliti to sto u zivotu vise nece imati takvih prijatelja. I nece stat na kraju dana ponosna i reci „ja vrijedim“. Pognute glave leci ce u krevet i svaki dan nadati se necem boljem. Ta jedna i jedina koja se nije snasla u zivotu i koja nema vremena ni snage potraziti neku ekipu u kojoj bi se nasla sam zapravo ja. Da, ja koja se drzim kao najsretnija osoba na svijetu, ja koju smatraju veselom osobom, ja koja zivim za iskreno pravo prijateljstvo ja toga nemam. A tako bih voljela. Ocito nije dovoljno sanjati o tome, jer svaki dan donosi novo razocaranje. I kako onda vjerovati, kako onda vjerovati u bolje sutra. I koliko god bila puna tog znanja kakav je svijet zapravo. Spremna sam dici se sa nekom unutarnjom snagom koja me gura ka cilju da na svijetu postoji sigurno i moj dream team, da postoji moj americki film o tinejderima. Da me vrijeme mozda nije sustiglo i da bi ja njega mogla preduhitrit. Ali to je samo onaj tracak nade koji viri ispod sloja crnih misli. I koji je deleko od istine.
Polunoc je. Sada vec i noc. Prava noc. Mrkla crna noc koju nitko ne voli. Noc donosi nevolje. Noc donosi tugu. Noc donosi sve ono sto nije vrijedno suza. Zelim da se razdani napokon. Stvarno to zelim, zelim, zelim...
mozda tad cu ti priznat..
Neznam. Od proslog posta stvari su se jako promijenile, sama sebi sam svasta obecala, ali mnoga sam obecanja prekrsila.
svaki put dobijem neku zelju za pisanjem i toliko ideja se vrti po mojoj supljoj glavi. totalana zbrka, od koje na kraju nikad nista ne ispadne. Mozda je to razlog zasto pocnem, pa odustanem? a mozda i ona neka travcica koja smeta u ostvarenju mojih ideja. Sada sam doma, onako prehladjena, bolesna, neznam sta mi je. I tako dok si doma usamljen i dok te nitko ne posjecuje jer ga je strah zaraze i jer vjerojatno izgledas ko strasilo... preformirajmo tu recenicu ipak.. i tako dok sam doma, usamljena i dok me nitko ne posjecuje jer ga/ju je strah zaraze i vjerojatno jer izgledam ko strasilo, jer moje lice nije vec dobrih 4 dana culo ni za truncicu sminke, trepavice nisu cule za maskaru, kapci za sjenilo, olovku, lice za kremu u boji, rumrnilo...kosa nije cula za cesljanje..a dobro sad nije ni da se inace bas cesljam. i da.. zbog tih razloga vjerojatno mi zadnje dane socijalni zivot nije na zavidnoj razini. A kako mi socijalni zivot ( pod tim smartam frendove) nije na zavidnoj razini, malo sam se zblizila sa starcima. tocnije starom. Nekako smo danas, bar meni, djelovale kao mama i kci iz tinejderskih filmova. Ono tipa frendica, dan je od samog jutra bio nas. Ujutro me probudila otvorivsi mi prozore tako da su sunceve zrake dopirale ravno meni do ociju. Zatim mi je napravila caj, citale smo casopise na terasi, pile caj i ja se sopala tabletama. Popodne sam joj po prvi put u zivotu cupala obrve. Sminkala ju. Inace je protiv toga, tipicna konzervativka, prirodno je in. E pa ja sam je lijepo uvjerila da i sminka moze biti prirodna, a najmanje 5 godina izgleda mladje. Eto nekako sam se osjecala ispunjeno. Sretno. Zacudila sam samu sebe kako kvalitetno vrijeme mogu provest i u krugu obitelji. Zapravo to nikad nije imalo smisla dok je brat bio tu. Sad ga vise nema, sad smo sami nas troje. Sad smo samo ja, mama i tata. Sada sam ja srediste svega. I sada imam osjecaj kako bi voljela da upoznaju onu pravu mene, onu koja je oduvijek bila jedan dio mene, ali uvijek sam ga strogo cuvala u sebi. bojala sam se da cu biti neprihvacena. Mama da ti priznam sada kada smo frendice..? Ne,ne,ne.. Mozda jednog dana, sada je jos rano..
Mozda tad cu ti priznat mama...
Ljetni horor..
Nikad nisam mislila da ce se ovo ljeto pretvorit u horor. Stvarno nisam. Sve je bilo gotovo savrseno, imala sam posao koji volim, prijetelje, nikakve zabrane izlazaka, decke.. A onda se jednog dana sve srusilo.
bila sam na rođendanu od jednog decka kojeg sam upoznala tu vecer,, Pili smo, zajebavali se. Poljubili. Uzeo je moj broj, pisao mi. I nasli smo se sljedecu vecer. Bila je to ljubav na prvi pogled. dobro, mozda drugi :) i onda se to dogodilo, kraj mora, na travi, uz neki grm.
Tada je krenuo horor. Odjednom je slozio usranu facu i rekao nema kondoma. Svrsio je u mene. Nisam znala sta bi sa sobom. Sljedece jutro imala sam scene, niti jedan doktor mi nije htio prepisati recept za pilulu dan poslije. Slali su me kod ginekologa. Kojeg btw nemam. Nisam otisla 2 sata na posao, skulirala sam se, obavila par razgovora i velikom mukom isla u ljekarnu, bez recepta. Objasnila sam zeni iz apoteke sto se dogodilo. Niti me pitala recept, niti me pitala ime. Dobila sam Vikelu. Popila je.
I sad me pere.. nadam se da djeluje.. strah me... Horor!
Mrzim se..
Reci mi to.
Ljeto je. Radim. Uzivam. Promijenila sam se. Jako.
Nema vise one depresivne osobe koja pati za jednim deckom koji mi je sve znacio prosle godine, zbog kojeg sam suze lila. Zbog cega, pitam se sada? Bas zbog cega, mozda su u tom trenutku osjecaji bili jaki, ali sada sam sigurna da gotovo nista nije jako, kao ono sto se dogodilo u mom svijetu prije 3 godine. Kao ono sto se dogada sada.. Ili ono sto ce se tek dogoditi u bliskoj buducnosti.
Sada sam trenutno pomalo zbunjena. Ima jedan decko. Stvarno je drag, simpatican, zgodan, dobar.. Znamo se recimo 3 godine,a u te 3 godine nismo nikad progovorili ni rijec. sve do kraja skolske godine. Ove skolske godine. On mi je poceo pisat. Prihvatila sam igru. Izasli smo na 2 spoja. Vec se previse toga dogodilo izmedu nas. Samo dva puta bilo je dosta za ono sto se razvilo u meni, ona konstantna misao gdje je, sta radi, kada cemo se opet viditi? Smijesno je to, jako smijesno. Znam. Pitate se kako je moguce biti ocaran s nekom osobom nakon sto si proveo 2 veceri s njom. Lako ja kazem. Jako lako. I to je bilo dovoljno da shvatim kakva je osoba, ali nije mi jasno sta on zeli. Sve je to uredu kad i jedan i drugi neznamo na cemu smo. Svidamo li se jedan drugom samo fizicki, psihicki, kao frendovi, ili bi se to moglo pretvorit u nesto vise.. Zelim da mi kaze to. Reci mi to!
Uz tog decka, u moj zivot uletio je jos jedan igrac. Jedan iz proslosti.. Moja prva ljubav, prva iskrena, jedva preboljena.. Dali uopce preboljena ljubav? Neznam sta da osjecam. Neznam zelim li osjecat nesto za njega, jer trenutno imam osobu koju ne zelim iznevjerit. Ali po prvi put on je meni priznao kako je u proslosti postupao samnom. Priznao je da sam bila "njegova kuja". Sada je izravno rekao kako zeli nesto vise, zeli se kretat po visoj distanci ako ja to zelim, zeli ozbiljno, ne avanturu.. Ne zeli me dijelit s nikim, ne zeli da ga iznevjerim. Obecala sam mu da ga necu iznevjerit. Reci mi to.. reci mi... oprosti, mislim da nemogu.
Drugi je tu dosao prije tebe.. cekaj da vidim sta ce dalje biti.. Volim te.. da mozda sam jedino tebe voljela.. Neznam to zapravo.. Ostalo je puno uspomena, i uvijek se sjetim predivnih trenutaka.. sjetim se te 3 godine.. sjecam se naseg prvog poljupca, sjecam se naseg prvog dodira, sjecam se da sam te mrzila kad smo se upoznali.. A onda rodilo se nesto lijepo, neki osjecaj da bi ti mogla pripadati. Razocarao si me, i ja sam tebe.. jedan drugog smo jako povrijedili.. Ali ti nisi znao da sam ja povrijedena, skrivala sam to, a onda sam nasla tvoju bolnu tovku. Jesam. I nije mi zao. Zao mi je toga sto cu te opet iznevjerit,,, A ne zelim. Moram razgovarat s njim. Oprosti, moram. Nezelim da me dijelite. Tebi je stalo, znam to. Za njega nisam sigurna. Ali on je tu za mene. Dodi da te vidim, reci mi to.. Nedostajes mi.. Rekao si da ne zelis zagrljaje i poljupce ako ces me dijeliti. Onda ces se drzati postrane. nemoj. Oprosti, ali stvarno vise neznam sta da radim. Sretna sam, ali pusti mi da razmislim. Jos samo malo. A onda ce biti ili nesto lijepo s tobom ili nesto ruzno. Zao mi je.. Kreni u pohode.. Vjerujem u tebe, ali vjerujem i u njega..
Mislim da bi to bilo nesto... ŽNJ!!!
Postoje trenutci u nasim zivotima kada se nađemo na raskrižjima. Odluka koju tada donesemo moze utjecati na ostatak naseg zivota. Naravno, kada smo suoceni sa nepoznatim, vecina nas ce se rade zaustavit i krenut natrag.
Ponekad pozelim da sam malo djete, da me svi maze i paze, da mi kupuju poklone, igraju se samnom, a nakon iscrpne igre da odletim mami u zagrljaj, zaspim joj u narucju.. Bilo je to davno. Jako davno. Moram shvatit da odrastam. Prije su me zabrinjavale stvari tipa sta ce mama reci ako napravim to i to, a sta bi tata rekao na to, sta ako zakasnim na bus, sta ako izgubim bratovu najdrazu igracke.. Sta ako.. Danas moji problemi nisu tako jednostavni. Ko bi mi pojasnio ljubav? Ne rijec, osjecaj.. Ko ce, neznate bas? Mozda dijelite problem samnom. Sto sam starija sve me vise strah da ljubav ne postoji, gdje je krenuo ovaj svijet? Gdje i na kojem raskrizju sam se ja izgubila, da odem natrag ili da krenem nekim putem i istrazujem? Ma, mislim da cu jos neko vrijeme cekat i stajat da me neko pokupi, da me usmjeri. Hm, a da nije to neka moja carobna ideja o ljubavi. Nesto imaginarno.. Vratimo vrijeme unatrag, moje veze, da.. Nula posto ljubavi, iskoristavanje, zaludenost. Mozda napokon iskreno krenem voljeti, kada sam to shvatila. Mozda mi se otvore oci za iskrene osjecaje. Mozda, a mozda i ne. A mozda bi ipak bilo najbolje vidjeti sta mi zivot dalje priprema, koje iznenadenje me ceka. Ne zivciram se. Sretna sam. Proljece je. Ali nema ljubavi, samo to mi fali, zagrljaji, poljupci…
Postoje trenutci u nasim zivotima kada se nađemo na raskrižjima. Prestrašeni. Zbunjeni. Bez ikakvog vodiča. Odluka koju tada donesemo moze utjecati na ostatak naseg zivota. Naravno, kada smo suoceni sa nepoznatim, vecina nas ce se rade zaustavit i krenut natrag.Ali jednom u duzem vremenskom periodu ljudi pronalaze nesto,nesto novo, nesto dobro sto prije nije postojalo. I nakon gomile hrabrosti ljudi imaju snage dati priliku da im netko priđe. Ili dati nekom drugu sansu.Nesto poput tihog, carobnog dozivljaja sna. Jer jedino kada si na testu mozes otkriti tko si zaista i kakav si.I samo ti mozes otkriti sto zapravo zelis biti. Osoba koja zelis postati postoji, negdje na drugoj strani teskog posla, vjere i nade, te daleko iza nemoci i straha sto laz moze uciniti.
